Carska palata Felix Romuliana

Felix RomulianaCarska palata Felix Romuliana potiče iz kasnoantičkog perioda ( kraj 3. i početak 4. vek n. e. ) .

Nalazi se 11 km zapadno od Zaječara, blizu magistralnog puta Paraćin – Zaječar.

Ovu palatu je izgradio imperator Gaj Valerije Galerije Maksimilijan kao testament u mestu svog rođenja, gde je posle svoje smrti  sahranjen i uzvišen među bogove.

Najranije opise i stručne ocene Gamzigrada dao je saksonski rudarski poglavar baron von Herder, u knjizi Bergmanische Reise in Serbie im Jahre 1835. Nešto docnije o Gamzigradu je, sa istim oduševljenjem, pisao i nemački geolog A. Breithaupt, a tokom druge polovine XIX veka tim mestom je naročito privučen austrijski arheolog, istoričar i putopisac Felix Kanitz. On je u dva navrata, 1860. i 1864. godine, obišao ruševine Gamzigrada i načinio veoma značajne crteže vidljivih delova bedema i kula, kao i celog okolnog predela koje je opisao u svojim delima o Srbiji, štampanim u Beču i Lajpcigu. Tu je u više navrata podvukao da je Gamzigrad “ jedan 0d najsjajnijih spomenika prošlih vremena “ i “ jedan od najvećih i najočuvanijih spomenika rimske arhitekture u Evropi „.

Krajem XIX veka presahlo je nekadašnje romantičarsko oduševljenje Gamzigradom. Zamenilo ga je krajnje uprošćeno tumačenje njegovih moćnih razvalina kao ostataka velikog vojnog logora (castrum) ili, pak, mesta odakle je stolovao upravnik zlatonosnih rudnika u njegovoj okolini (procurator metallorum). Tokom cele prve polovine XX veka, u vreme udaranja temelja arheološkoj nauci u Srbiji i njenog ubrzanog razvoja, o Gamzigradu se ćutalo, što je svojevrstan paradoks. Zanimanje za ovaj jedinstveni spomenik oživelo je tek pedesetih godina XX veka, u periodu koji možemo označiti kao „neoromantizam srpske arheologije“. Đ. Bošković je već 1950. godine sačinio novu osnovu gamzigradskog utvrđenja, sa položajem najvažnijih građevina u njegovoj unutrašnjosti, ukazavši na potrebu da se taj značajni kasnoantički spomenik istraži i zaštiti.

Zahvaljujući istrajnosti i zalaganju Vekoslava Popovića, tadašnjeg upravnika Narodnog muzeja u Zaječaru, vođenim skoro romantičarskim oduševljenjem, sistematska arheološka istraživanja Gamzigrada otpočela su 1953. godine. Zlatno doba Gamzigrada nastupilo je 1970. godine, od kada je, sve do svoje prerane smrti 1996. godine, arheološkim istraživanjima rukovodio Akademik Prof. Dr Dragoslav Srejović, koji je Gamzigradu obezbedio istaknuto mesto u svetskoj arheologiji, kakvo mu po njegovom značaju i pripada.

Već u toku prvih godina istraživanja, otkrivanjem luksuzne građevine sa mozaičkim podovima raskošne lepote u severozapadnoj četvrti Gamzigrada, dovedena je u pitanje pretpostavka da se radi o spomeniku rimske vojne arhitekture. Narednih godina su istražene dve hrišćanske bazilike u severozapadnoj četvrti naselja, kao i zapadna strana utvrđenja sa dve skoro paralelne fortifikacije sa džinovskim poligonalnim kulama koje su flankirale kapije. Fasada zapadne kapije mlađe fortifikacije bila je ukrašena galerijama, nišama sa skulpturama i reljefima. Sve to je nametalo nova tumačenja Gamzigrada: luksuzna vila, veleposed, banja ili episkopsko sedište. Njegov antički naziv, kao i datovanje fortifikacija, posebno mlađe, i dalje su bili pod znakom pitanja.

Rasprave oko antičkog imena i namene Gamzigrada nisu omele dalja arheološka istraživanja unutar njegovih moćnih bedema. Tako je, 1969. godine, na ulazu u triclinium palate (Palata I), otkriven podni mozaik sa predstavom boga Dionisa, izuzetne lepote i umetničke vrednosti. Tokom narednih godina su, u celini ili delimično, istražene građevine u severoistočnom i južnom delu Gamzigrada, čije su podove prekrivali raskošni mozaici, a zidove freske i skupocene oplate od mermera i zelenog porfirita (porfido verde antico). Pronađen je i veliki broj fragmenata skulptura od belog mermera i crvenog porfirita (porfido rosso antico). Godine 1972. otkriven je, u severnom delu Gamzigrada, hram sa monumentalnim žrtvenikom,dok je nekoliko godina kasnije u celini istražen znatno veći hram u južnom delu.

Gamzigradska zagonetka konačno je odgonetnuta 1984. godine. Tada je, u jugozapadnom delu palate, u građevini sa mozaičkim podovima i freskama na zidovima, otkriven veliki blok od tufopeščara, fragment arhivolte, sa uklesanim natpisom FELIX ROMULIANA.
To otkriće svrstalo je Gamzigrad u rang spomenika kasnoantičke dvorske arhitekture u kome se nalazi Dioklecijanova palata u Splitu. Sam natpis predstavlja dopunu postojećih istorijskih izvora u kojima se Romulijana sasvim sumarno pominje: delo nepoznatog autora iz oko 360. godine, Epitome, pripisane Aureliju Viktoru, i Prokopijev spis De aedificiis (O građevinama), nastao oko 555. godine. Pseudo – Aurelije Viktor kaže da je rimski car Galerije (caesar od 293. do 305. godine, augustus od 305. do 311. godine) rođen i sahranjen u Priobalnoj Dakiji, u mestu koje je po svojoj majci Romuli nazvao Romulianum. Prokopije Romulijanu samo uzgredno pominje, navodeći mesta koja je vizantijski car Justinijan obnovio u oblasti grada Akve (Aquae).

Konfiguracija terena na kome je Romulijana sagrađena nametnula je njenu nepravilnu trapezastu osnovu, izvedenu na površini od oko 4, 5 hektara. Glavna kapija nalazi se na istočnoj strani i ka njoj su okrenute fasade svih građevina unutar bedema. Kretanje u smeru istok – zapad naznačava jedina izrazita komunikacija – decumanus. O intenzivnoj graditeljskoj delatnosti svedoči veliki broj građevina, kako monumentalnih, koje su hronološki povezane sa starijom i mlađom fortifikacijom, tako i raznih zgrada koje su u njih kasnije uključene ili ih presecaju i naslojavaju. Ta delatnost je u više navrata prekidana požarima i razaranjima, što je rezultiralo stvaranjem moćnog i stratigrafski složenog kulturnog sloja, sa veoma raznolikim arheološkim nalazima. Romulijana se, stoga, može sagledati kao:
– carska palata (kraj III i prve dve decenije IV veka);
– crkveni posed (druga polovina IV i prva polovina V veka);
– ranovizantijsko naselje (sredina V i prve decenije VII veka);
– srednjovekovno naselje (XI vek)

U okviru Galerijeve palate delimično su ili u celini istražene sledeće građevine:
1. zapadna kapija i bedemi prvobitnog utvrđenja;
2. istočna i zapadna kapija i bedemi mlađeg utvrđenja;
3. palata u severozapadnoj četvrti;
4. hram u severnom delu;
5. palata u severoistočnoj četvrti;
6. građevina sa koridorom;
7. hram u južnom delu;
8. jednobrodna građevina (tribunal);
9. petobrodna građevina (horreum);
10. mala palata u jugozapadnoj četvrti (tzv. Romulin triklinijum);
11. jednobrodna građevina u jugoistočnoj četvrti;
12. kupatilo (termae).

Sve navedene građevine, kao i obe fortifikacije, građene su od istog materijala (opeka u kombinaciji sa raznim vrstama lokalnog kamena: peščar, andezit, krečnjak, laporac) i u istoj tehnici (opus nixtum, opus listatum).
Arheološki nalazi vezani za te građevine (mozaici, freske, skulpture, arhitektonska dekoracija i dr.) su stilski ujednačeni i mogu se datovati u period od kraja III do sredine druge decenije IV veka. Redosled podizanja građevina može se pretpostaviti na osnovu položaja pojedinih celina i njihovih međusobnih prostornih odnosa. Građevine u severoistočnoj četvrti, orijentisane isto kao i prvobitna fortifikacija, verovatno su prve nastale. Nedugo zatim započeta je gradnja mlađe fortifikacije i svih drugih građevina.

Prvobitna fortifikacija je veoma slična fortifikaciji Dioklecijanove palate u Splitu. Projekcija njene osnove je verovatno bila ortogonalna, ali je, zbog konfiguracije terena, pri realizaciji preinačena u nepravilan romb, sa stranama dimenzija oko 210 i 180 m. Od prvobitne fortifikacije su istražena zapadna vrata (porta decumana), flankirana osmougaonim kulama, kao i deo bedema sa jednom četvorougaonom kulom i portikom.

Zapadna vrata i osmougaone kule su očuvane u visini od oko 4, 5 m, što omogućava pouzdanu rekonstrukciju izgleda prvobitnog utvrđenja: dvospratne kule sa višeslivnim krovom bile su visoke oko 18 m; bedemi i fasada zapadnih vrata bili su za oko 5 m niži.

Mlađa fortifikacija je mnogo monumentalnija od starije. Njena današnja visina iznosi između 8 i 20 m. Bedemi, debljine 3, 60 m, imaju dvadeset poligunalnih kula prečnika 23-26 m. Istražene su monumentalne kapije na istoku i zapadu i deo bedema oko njih.

Fasada monumentalne istočne kapije, lučna u osnovi, zidana je u donjem delu tesanim blokovima od belog krečnjaka i zelenog peščara, a u gornjem delu naizmeničnim redovima tesanog kamena i opeke.
Pilastre, konzole i parapetne ploče na fasadi istočne kapije krasila je figuralna dekoracija (tetrarsi u parovima i vojni stegovi sa predstavama tetrarha u medaljonima, sileni koji beru grožđe, paunovi, Gorgona, orao sa lovorovim vencem u kljunu).

Arhitektonske elemente na fasadi zapadne kapije krase floralni ornamenti (vinova loza, lovor i bršljan). Upravo reljefna dekoracija omogućava datovanje mlađe gamzigradske fortifikacije.
Na jednom pilastru sa fasade istočne kapije predstavljeni su vladajući tetrarsi, ali i stariji avgusti (seniores augusti) – Dioklecijan i Maksimijan Herkulije -što datuje mlađe utvrđenje u 305. ili 306. godinu.

Monumentalne građevine unutar bedema tvore dve jasno definisane grupe, jednu u severnom i drugu u južnom delu Gamzigrada. Središtem svake grupe dominira hram na visokom podijumu.
Monumentalnu građevinsku celinu u severnom delu sačinjavaju: hram, Palata I, Palata II i velika građevina sa koridorom koja se na nju nadovezuje.
Ostaci hrama u severnom delu, koje čine visoki podijum sa krstoobraznom kriptom i monumentalno stepenište ispred koga se nalazi žrtvenik, istraženi su u celini.

Rekonstrukcija hrama je moguća na osnovu delova arhitektonske dekoracije. Hram je po tipu tetrastilni prostilos, sličan Jupiterovom hramu u Dioklecijanovoj palati u Splitu. Podijum, dovratnici, stabla stubova i arhitrav načinjeni su od zelenog peščara, friz od belog krečnjaka, a figuralni kapiteli od mermera. Na osnovu predstava na figuralnim kapitelima i sličnosti kripte sa fossa sanguinis, može se pretpostaviti da je ovaj hram bio namenjen boginji Kibeli, odnosno Velikoj majci bogova (Magna Mater) ili Liberi Liberu.

Palatu I sačinjava pet dvorana: jedna oktogonalna prostorija, tri peristila i manje kupatilo. Na ulazu u pristupnu dvoranu (vestibulum) palate očuvan je mermerni pločnik i fragmenti stubova od zelene serpentinske breče i crvenog granita. Pod ove dvorane je u celosti prekriven mozaičkim tepihom sa geometrijskim motivima, u čijem je središtu predstava lavirinta

U centralnoj, verovatno prestonoj dvorani Palate I, mozaički tepih je  j sačinjen od bočnih tepiha sa geometrijskom ornamentikom i centralnog tepiha sa scenama iz lova. Središnji deo poda severne dvorane (triclinium) bio je ukrašen pločicama od raznobojnog skupocenog kamena (opus sectile),  a deo kraj  ulaza krasio je raskošan mozaički tepih sa predstavom boga Dionisa. Zidovi palate bili su obloženi oplatama od mermera i zelenog porfirita ili ukrašeni freskama i štukaturama. U dvoranama Palate I otkriveni su fragmenti mermernih skultura bogova i heroja, rađenih po grčkim uzorima iz V i IV pre n.
Nedaleko od apside triklinijuma nađena je šaka leve ruke sa globom od crvenog porfirita, koja, zajedno sa glavom Galerija nađenom u sekundarnom položaju u jugoistočnom delu Gamzigrada pripada skulptoralnoj grupi u okviru koje je Galerije bio predstavljen kao Pantokrator, odnosno-vladar celokupne vaseljene.
Stubovi peristila u atrijumu sa fontanom imali su kapitele od belog mermera sa grčkog ostrva Prokonesa, dok su zidovi male poligonalne odaje imali oplatu od zelenog porfirita sa Peloponeza.

U središtu Palate II je pravougaoni peristil, oko koga su raspoređene prostorije različitih veličina i funkcije. Glavni ulaz je na istoku, a nasuprot njemu, na zapadu, smeštena je velika dvorana sa apsidom. Palata II, kao i velika građevina sa koridorom u njenom nastavku, samo je delimično istražena.

Celim južnim delom Romulijane dominira veliki hram. Očuvan je podijum hrama, osnova širokog stepeništa i, delimično, zidovi cele. Ispred hrama su otkriveni ostaci oltara sa uskim stepeništem. U podijumu hrama smeštena je dvojna kripta: zid postavljen u smeru istok – zapad deli kriptu na dve prostorije pravougaone osnove. U kriptu je vodilo usko stepenište koje polazi iz jugoistočnog ugla cele. Cela je pravougaona, sa antama koje formiraju plitko predvorje.
Zidovi i pod cele imaju oplatu od mermernih ploča. Na osnovu fragmenata arhitektonskih elemenata, možemo pretpostaviti da je hram imao dve kolonade stubova: višu, sa korintskim stubovima, i nižu, sa jonskim. U neposrednoj okolini hrama otkriven je veliki broj fragmenata skulptura od belog mermera, od kojih su najznačajnije glava Jupitera i glava Herkula, na osnovu kojih se može definisati namena hrama. Utemeljivač Tetrarhije, Dioklecijan, identifikovao se sa Jupiterom, a njegov usinovljenik i savladar Galerije je, stupivši u božansku Jupiterovu porodicu, za svog patrona uzeo Herkula. Tako je ustanovljena tradicija da tetrarhijski vladari nose ime Jupitera i Herkula, kao i da se proslavlja godišnji praznik u njihovu čast (Iovii et Herculii), na dan kada su se avgusti poistovetili sa Jupiterom, a cezari sa Herkulom, a koji je postao njihov zajednički i pravi rođendan (geminus natalis). Izvesno je, dakle, da je hram koji dominira Romulijanom bio namenjen tim bogovima, odnosno kultu vladara poistovećenim sa njima. To je, pre svega, sam Galerije, koji je u njemu posle smrti i apoteoze poštovan kao Divus Galerius.

Građevine skoncentrisane oko velikog hrama u južnom delu Romulijane imaju ortogonalne osnove i orijentisane su ka glavnim stranama sveta. Sve su prostorno samostalne: moguć je neposredan prilaz svakoj od njih, a njihove fasade gledaju na istočnu kapiju ili na decumanus. Takva prostorna koncepcija građevina svedoči o njihovom javnom karakteru i individualizovanoj nameni. Tačnu namenu ovih građevina ne možemo definisati, budući da nijedna od njih, osim hrama, nije istražena u celosti. Zapadno od hrama se nalazi petobrodna građevina, kojoj bi se, na osnovu njene sličnosti sa građevinom u središtu Sremske Mitrovice (Sirmium), opredeljenom kao žitnica (horreum), mogla pripisati ista namena. Južno od hrama nalazi se građevina koja liči na tribunal. Namena pravougaone građevine u njenom susedstvu je nejasna. Sa sigurnošću se, međutim, zna da je građevina smeštena neposredno uz nju bila javno kupatilo (termae).

U građevini čija je namena krajnje zagonetna otkriven je deo arhivolte sa uklesanim natpisom FELIX ROMULIANA. Tu građevinu deli od ostalih posebna ograda. Ogradni zidovi tvore kvadratno dvorište, u čijem je središtu građevina krstaste osnove sa kvadratnom prostorijom u centru. Zidovi svih njenih dvorana, kao i zidovi fasade, bili su ukrašeni freskama. Pod centralne prostorije bio je prekriven mermernim pločama, dok su podove ostalih prostorija prekrivali mozaički tepisi. Sasvim je verovatno da namena građevine takvog plana, smeštene u središtu ograđenog prostora, mora biti sakralna. Nije isključeno da je upravo ta građevina bila mesto održavanja mističnih ritualnih gozbi koje je Galerijeva majka Romula, po Laktancijevom opisu, priređivala za svoje verske sledbenike.

Istočno od glavne kapije Romulijane, na oko 1 km udaljenosti, na brdu Magura, u periodu između 1989. i 1993. godine otkriveni su i istraženi spomenici koji označavaju mesto gde su car Galerije i njegova majka Romula sahranjeni i uvršćeni među bogove, odnosno — gde je obavljen obred njihove apoteoze. Sakralni kompleks na Maguri obuhvata dva mauzoleja i dva spomenika u obliku tumula, koji označavaju mesto konsekracije ličnosti sahranjenih u mauzolejima. Bronzanodopska nekropola, otkrivena u toku istraživanja sakralnih objekata, ukazuje na to da je Magura još od praistorijskih vremena bila sveti breg, Mons sacer, te da nije slučajno što su Romula i Galerije upravo tu sahranjeni i proglašeni božanstvima. Severoistočno od te grupe građevina, na nešto nižem i pristupačnijem terenu, otkriveni su ostaci monumentalnog tetrapilona.

Mauzolej 1 (Romulin mauzolej) je građevina smeštena na najvišoj tački Magure. Od nje je delimično očuvan visoki podijum, kvadratne baze, dimenzija 9,79h x 9,79m, sa nadsvedenom grobnicom u središtu.

Uz sam temelj jugozapadnog ugla Mauzoleja 1, otkrivena je 1991. godine ostava zlatnog novca (solida), koju čini 99 primeraka novca Gracijana, Valentinijana II, Teodosija I i Arkadija.

Jugozapadno od Mauzoleja 1 je spomenik u vidu džinovskog tumula, označen kao Konsekrativni spomenik 1. Sastoji se od kružnog kamenog prstena, prečnika 30 m, nad kojim je nasuta zemljana kupa, visoka 8,5 m. Taj spomenik označava mesto gde je bila sagrađena monumentalna lomača (rogus consecrationis) za apoteozu Galerijeve majke Romule, sahranjene u Mauzoleju 1 oko 305. godine (dekoracija na arhivolti sa natpisom FELIX ROMULIANA, koja je sigurno isklesana 305. ili 306. godine, jasno upućuje na Romulinu konsekraciju).

Ostaci Mauzoleja 2 (Galerijev mauzolej) leže oko 45 m severoistočno od Mauzoleja 1. Temeljni deo Mauzoleja 2 je u obliku širokog prstena, unutrašnjeg prečnika 2, 28 m i spoljašnjeg prečnika 5, 65 m, sa potpuno zatvorenom kriptom u unutrašnjosti.

Uz zapadnu stranu Mauzoleja 2 nalazi se Konsekrativni spomenik 2, koji je veći od Konsekrativnog spomenika 1: spoljni prečnik kamenog prstena u njegovoj osnovi iznosi 40m, a visina zemljane kupe nad njim je 10,6 m. Taj spomenik obeležava mesto gde je bila podignuta monumentalna lomača za apoteozu cara Galerija, sahranjenog 311. godine u Mauzoleju 2.

Konsekrativni tumuli imaju specifičnu simboliku. Kameni zid u obliku kružnog prstena štiti sveti prostor na kome je obavljen čin divinizacije, a ogromna količina zemlje, nasuta u obliku sfere, štiti središte kroz koje prolazi središnja osa kojom je ostvarena komunikacija između zemlje i neba.

Tetrapilon
se nalazi 220 m severno od sakralnih spomenika na vrhu Magure. Taj spomenik je, po strukturi, nameni i karakteru, veoma sličan istočnoj i zapadnoj kapiji mlađe fortifikacije Romulijane. Tetrapilon je, sam po sebi, vizuelna predstava Tetrarhije. Četiri njegova jaka stuba aludiraju na četiri vladara, na njihovu slogu i identične ličnosti, a takođe simbolizuju harmoniju broja 4, prenetu iz kosmosa na zemlju. Tetrapilon se nalazi na raskršću dva puta i određuje granicu između svetog i svetovnog. On simboliše i mesto izbora, nakon koga nema povratka. Tetrapilon takođe usmerava kretanje ka Romulijani, gde posetioci nalaze, već na portalu glavne kapije, još detaljniju predstavu ideje Tetrarhije.

Arheološkim istraživanjima sakralnog kompleksa na Maguri utvrđeno je da su svi spomenici u njegovom sklopu sagrađeni za kratko vreme, kao i da su ih projektovali isti arhitekti i izveli isti graditelji koji su projektovali i sagradili hram u južnom i hram u severnom delu Romulijane. Prostorni raspored i jasna grupisanost sakralnih spomenika na oba mesta ukazuju na to da su te građevine delovi iste celine, komplementarne i sa građevinskog i sa hronološkog aspekta, odnosno da je struktura Magure odraz strukture Romulijane i obratno.
Arheološki nalazi iz Galerijeve palate u Gamzigradu, zajedno sa biografskim podacima o Galeriju, pružaju mogućnost celovite rekonstrukcije ovog njegovog graditeljskog poduhvata. Izvesno je da je Galerije mogao da se upusti u izgradnju grandiozne zadužbine, koja bi bila zemaljska slika kosmičke koncepcije tetrarhijske vladarske ideologije i kojom bi ovekovečio svoju majku Romulu i sebe, tek nakon svog trijumfa nad Persijancima 298. godine. To je ključna godina njegove vladavine, kada je proslavio i petogodišnjicu odstupanja na presto (quinquennalia), proglasio se drugim Romulom (alterus Romulus) i novim Aleksandrom (Alexander redivivus), i kada je nastala priča koja kazuje da ga je majka začela sa bogom rata, Marsom. Na osnovu toga, starija fortifikacija Romulijane, palata u njenoj severoistočnoj četvrti i hram sa krstoobraznom kriptom mogu se datovati u poslednje godine III veka. U svom spisu De mortibus persecutorum (O smrti progonitelja), Laktancije daje podatak na osnovu koga možemo datovati mlađu fortifikaciju i veliki hram u južnom delu Romulijane. On kaže da je Galerije već 306. godine, kada je posle smrti Konstancija Hlora postao prva ličnost u Carstvu, rešio da se povuče s prestola odmah nakon proslave dvadesetogodišnjice svoje vladavine (vicennalia) i da provede mirnu starost i nađe večni spokoj u zaklonu moćnih bedema svoje zadužbine, koju je podigao u svome zavičaju i učinio je dostojnim imena svoje majke (naziv FELIX ROMULIANA mogao bi se protumačiti kao „vila božanske Romule“). Godina 306. je, stoga, terminus post quern kako za mlađu gamzigradsku fortifikaciju tako i za sve građevine podizane uporedo sa njom, prvenstveno veliki hram. Ono što su arheolozi utvrdili, istražujući Romulijanu, jeste da je Galerije bio naročito naklonjen onim bogovima koji su, kao i on, imali smrtnu majku i besmrtnog oca. To su Herkul, koji nije samo patron roda Herculii, već i božanski otac toga roda, zatim Dionis, a možda i Asklepije. Svi su oni bili spasioci čovečanstva, uzdignuti u red božanstava pošto su izvršili velika dela na zemlji. Dionisu je, po svemu sudeći, Galerije ukazivao izuzetnu počast – cela Romulijana je u znaku tog božanstva. Za to je postojalo nekoliko razloga. Galerije je svoju pobedu nad Persijancima mogao da poredi samo sa Dionisovom trijumfalnom ekspedicijom u Indiju.

I dekoracija Galerijeve prestone palate u Solunu u kojoj je Dionisu dato veoma značajno mesto, takođe pokazuje da je mit o Dionisu poslužio Galeriju kao prototip za stvaranje sopstvenog mita. Otkriće Romulinog mauzoleja i konsekratiznog spomenika, u okviru sakralnog kompleksa na Maguri, pokazuje da je Galerije svoj odnos sa majkom gradio po uzoru na Dionisa, koji je, posle pobeda na Istoku, deifikovao svoju majku Semelu (Dionis je svoju majku izveo iz Podzemlja i odveo na Olimp, gde je, pod imenom Tiona, uvrstio među bogove). Galerijeva odanost majci, često naglašavana u istorijskim izvorima, bila je naročito izražena u vreme njene smrti. Bilo je sasvim prirodno da božanski sin sahrani svoju majku uz najviše počasti i uvrsti je među boginje (divae) nedaleko od mesta koje je po njoj nazvao. Velelepna sahrana careve majke i obavljanje obreda apoteoze bili su u skladu sa najboljim rimskim običajima, a posebno sa ideologijom tetrarha, čija je politička propaganda zahtevala da ćute o svojim očevima i glorifikuju svoje majke. Galerijeva apoteoza se odigrala na isti način kao i Romulina, ali na mnogo impresivnijoj lomači, snabdevenoj predmetima karakterističnim za vojnika – cara. Bio je to, ujedno, i poslednji ritual te vrste obavljen na tradicionalan način u rimskom svetu.

Romuliana je sagrađena u večni spomen na božanskog cara Galerija (ad memoriam aeternam Divi Imperatoris Galeriii Maximini). Osnovna ideja koja je bila pokretač Galerijeve grandiozne graditeljske delatnosti jeste: car, Novi Dionis, Novi Aleksandar i Novi Romul (a možda i Nepobedivo Sunce – Sol Invictus) podiže u svojoj otadžbini kompleks koji predstavlja njegov ideološki testament; daje mu ime po svojoj majci Romuli, koju, kao i sebe samoga, uzdiže među bogove sa vrha obližnjeg brega, smatranog još od praistorije svetim mestom. Toj ideji diviniziranog čoveka, smeštenog u sfere besmrtnika, podređena je celokupna arhitektonska i dekorativna koncepcija Romulijane.

Nakon Galerijeve smrti 311. godine, počinje jedan drugačiji život palate, praćen upotrebom postojećih građevina i njihovim preoblikovanjem u drugačije svrhe. To traje sve do sredine V veka. U to vreme je središnja dvorana u severozapadnoj četvrti Romulijane skraćena i pretvorena u trobrodnu hrišćansku baziliku, dok je uz istočnu fasadu palate sagrađena jedna građevina sa atrijumom u centru. Pojedine kule u sklopu odbrambenog sistema bile su pretvorene u svojevrsne zanatske centre, koji su proizvodili predmete neophodne za život novih stanovnika palate. To je razdoblje kada je Romulijana mogla da služi kao boravište neke ugledne ličnosti sa carskog dvora ili nekog od crkvenih velikodostojnika. Možda je Gaudencije, koji je pomenut na jednom nadgrobnom spomeniku otkrivenom u Romulijani, jedan od tih velikodostojnika s kraja IVveka.

Sredinom V veka dolazi do velikih razaranja i požara, verovatno tokom Hunske najezde. Tokom druge polovine V i u VI veku Romulijana je obnovljena, ali su podignute građevine skromnijih dimenzija i znatno lošije gradnje. U vreme vladavine romejskog cara Justinijana (527 – 565) bilo je izvesnih graditeljskih zahvata, o čemu svedoče ostaci velike trobrodne bazilike sa četvorolisnom krstionicom u severozapadnoj četvrti Gamzigrada, kao i još neistraženi ostaci građevina u njegovom jugoistočnom delu. Tokom učestalih upada Avara i Slovena, početkom VII veka, tadašnje stanovništvo Romulijane se raselilo. Njeni ostaci ponovo su nastanjeni tek početkom XI stoleća, kada je u njenom istočnom delu osnovano manje srednjovekovno naselje.

Scroll to Top